“sidebar.php” SVI RODITELJI PONEKAD GRIJEŠE - TEŠKO JE BITI DOBAR OTAC

TEŠKO JE BITI DOBAR OTAC

Ovo je Božije iskušenje .....

19.08.2008.

SVI RODITELJI PONEKAD GRIJEŠE

Svi ponekad imamo i lijepe i ružne emocije. Kada smo srećni često taj osjećaj dijelimo sa najbližim osobama. A kada smo tužni, uplašeni, depresivni, bjesni, povlačimo se u sebe i taj osjećaj ne dijelimo ni sa kim. Potreban nam je savjet ili mišljenje nekoga ko je stručan da nam pomogne ali se ne usuđujemo nikoga pitati.

PA MORAŠ GA/JE RAZUMJETI U PUBERTETU JE?
Svi roditelji povremeno griješe. Niti jedan roditelj ne može biti emocionalno dostupan cijelo vrijeme. Sasvim je normalno da roditelji s vremena na vrijeme viknu na svoju djecu. Svi roditelji povremeno postanu pretjerano kontrolirajući. I većina roditelja udari djecu, pa makar i rijetko. Čine li ih takva povremena ponašanja okrutnim ili neprimjerenim roditeljima? Naravno da ne. Roditelji su samo ljudi i imaju niz problema. Većina djece može se nositi s povremenim naletima ljutnje, sve dok imaju dovoljno ljubavi i razumijevanja.
Treba li u određenim trenutcima udariti dijete po stražnjici ili se baš uvijek treba klonuti udaranja djece, pa i onog najbezazlenijeg.‘Ne govorim ovdje o onim batinama tipa - prebit ću te ko vola. Govorim o jednom udarcu po guzici ili šamaru… za koje i dalje smatram da nisu potrebni, ali su ljudski. Zakonom je zabranjeno udariti dijete. Pa i po guzi. Potpuno se slažem. Ali tipično za nas je da roditeljima nitko ne pomaže a traži od njih da preko noći postaju roditelji iz udžbenika. Ne možemo svi, jer smo sasvim različitih životnih priča, unutar jedne generacije bez ičije pomoći zaokrenuti u ponašanje koje ‘baštinimo’ generacijama. Mnogi roditelji, uključujući i mene… u nekim situacijama više ne znaju kako… neki manje dosjetljivi i kraćeg fitilja opale po guzi… neki se zatvore u sobu i plaču…Ono što zapravo želim reći je da se treba pomoći djeci da ne dobivaju po guzi tako da se pomogne roditeljima ‘lepezom mogućnosti’ reagiranja u takvoj situaciji. Jer da znaju drugačije… vjerujem da niti jedan normalan roditelj ne bi digao ruku na svoje dijete. Proces odvajanja od roditelja doživljava svoj vrhunac tijekom puberteta i adolescencije, kad se aktivno sukobljavamo s roditeljskim vrijednostima, ukusom i autoritetom. U relativno stabilnim obiteljima, roditelji mogu podnijeti većinu tjeskobe koju stvaraju te promjene. Većinom će tolerirati, ako ne i podržati, djetetovu samostalnost u nastajanju. Izreka: "To je samo faza" standardna je utjeha roditeljima koji imaju razumijevanja, koji se sjećaju sebe u tim godinama i prihvaćaju pobunu kao normalnu fazu emocionalnog razvoja.

Pubertet predstavlja period velikih promjena i traje nekoliko godina. U pubertetu se mijenja tijelo, toliko da ti može izgledati strano i nepoznato, a mjenjaju se i tvoja osjećanja, kako o tebi, tako i o osobama koje te okružuju. Pubertet se kod DJEVOJČICA javlja izmedu 10 i 15 godina a promjene se dešavaju pod uticajem ženskog spolnog hormona, estrogena.

Pored burnih fizickih promjena, pubertet predstavlja i period velikih emotivnih promjena. Emotivno sazrijevanje kroz koje prolaziš tokom puberteta je razdoblje puno naglih promjena raspoloženja, nedoumica, sumnji. Mijenjaju se tvoja osjećanja prema sebi, tvojim prijateljima i prema tvojoj okolini. Potrebno je vrijeme da se prilagodiš ovim promjenama, a potpuno je normalno da se osjećaš zbunjeno i nervozno kada se nešto dešava po prvi put. Ipak, opusti se i probaj da uživaš u novim stvarima koje donosi pubertet i budi ponosan/na na sebe i svoje telo.